LoveToRead http://lovetoread.blog.hr

ponedjeljak, 27.02.2012.

Love to read loves to read

Književnost je najugodniji način da se zanemari život
Fernando Pessoa

Konačno sam došla na svoje: moje dvogodišnje pisanje moralo je, kad tad, uroditi plodom, tekstom koji polažem kao maturant državnu maturu. Dajem ovom blogu šut, točku na i, posljednji tango. Unatoč tome, ovo nije kraj, ne, čak štoviše, ovo je tek početak: jutro je, osam je sati, subota je, vani je sunčan dan, a svaka me zraka sunca prkosno mami da ga malo omirišem, opipam, okusim, prošećem kroz svježinu jednog zimskog jutra, hladnog i oštrog. A ja sam tu, sa svojom tek skuhanom kavicom, u novoj pidžami, spremna da napišem koje slovo. I dok sjedim, djelomično naoružana transparentima (pidžamom) koji ukazuju da bih mogla pozdraviti dan i uputiti se u krpe, meni se u glavi probudila misao: želim napisati tekst o višegodišnjem čitanju, pisanju, kao i njihov utjecaj na moju osobnost. Možda ćete reći: tema već toliko puta ispričana. Da, ispričana je, ali ne iz moga pera.

I tako je sve počelo...



Lagala bih kada bih rekla da je moja književna opsesivno-kompulzivna ljubav nastala kada sam imala nepunih godinu dana. Takvim su zaključcima skloni Ameri koji, ne tako rijetko, u nekom talk showu voditelju žele dati do znanja da su oni, dok su se ostali u toj dobi grčevito držali za kauč ne bi li učinili prve baby steps, u to vrijeme s naočalama na nosu proučavali enciklopedije, rječnike i već tada znali da žele biti odvjetnici.

Kada su knjige u pitanju, ljubav među nama nije bila na prvi pogled. Da ne budem previše okrutna, dala sam šansu jednoj slikovnici i to samo zato što mi se pod imperativom našla u ruci. Unatoč čvrstoj odluci mojih roditelja da trošenje novaca na knjige urodi plodom, njihovi zahtjevi nisu mogli ukrotiti moj pogled, koji je bio svugdje samo ne na dosadnim slovima. Nisam imala želju naučiti nešto novo, iscrpiti znanje iz njih, niti proučiti cjelokupnost šarenila koje su mi te slikovnice tada nudile. Samim time mogućnost rasta moje kreativnosti i mašte bila je na početničkoj nuli. To je nešto u čemu sam se morala debelo popraviti.

Zainteresiranost za sadržaj knjiga jako dugo nije navirala, one su klizile iz ruku, nailazile su na gard moje neznatiželjnosti, a izgledi da od mene nastane knjigoljubac bili su vrlo mali, gotovo nikakvi. Jednostavno, dugo sam tražila izliku da knjige na policama ne budu pročitane, kao što nisam htjela da me put odvede do školske knjižnice; negdje ispod mojeg nereda, u velikoj ladici gdje sam pohranila svoje djetinjstvo, stoji netaknuta stara slikovnica, čeka zakasninu koja bi bila golema, s obzirom da je knjiga trebala biti vraćena davne 1991.

Sjećam se da mi je svaki pokušaj da pročitam neku knjigu predstavljao tumor u mome slobodnome vremenu, kao i averziju prema pisanoj riječi. Sve ono što je pisano na papiru zamijenila sam kretnjom, samo ne u svijetu moje sulude mašte, već bih maštu stvarala u realnom svijetu, ovaj puta izmišljajući svijet oko sebe, koji sam kasnije prenijela na papir. Predano sam zahvalna na zdravim halucinacijama.

Buđenje interesa

Moju su znatiželju tada mogle privući samo dječje igre, životinje, slatkiši i sve ono što ide u recept djetinjstva. Ta se navika, naravno, istrošila čim sam prešla u onu ozbiljnu dječju fazu, kada sam skrivećki počela gledati dečke i tu metodu zaljubljenosti detaljno prepričavati prijateljici. I dalje nisam htjela svoje dragocjeno vrijeme trošiti na knjige. Kada malo bolje razmislim, i nije to bila tako loša ideja. Sada u hodu nastojim proživljeno istresti na papir.

No, onda je moja averzija prema knjigama doživjela veliko izlječenje. Knjige su se odjednom na mom stolu počele nagomilavati, a rezultat višegodišnjeg čitanja: malo povećana dioptrija, išijas i velika ljubav prema pisanoj riječi. Imala sam dopunsku, gdje sam nadoknađivala slova od kojih sam tako mahnito bježala, a sada to više nije dopunska nastava, već dodatna. One su postale moje prijateljice, savršen bijeg od svega što me tada mučilo, uz njih sam često shvaćala nejasne stvari...



Odjednom bih voljela strašnog Stephen Kinga, samozatajnu Agathu Christie, sjetnu Irenu Vrkljan, borbenu Dubravku Ugrešić, čudnog Zorana Ferića... njih sam istraživala noću, uz malu lampicu, ispod mekog jorgana, na jastuku bijelom. Hvala im na književnom odgoju!

Mojemu je književnom lancu, zaboravih reći, pripadala vječito nesretno zaljubljena Françoise Sagan, koja je bila na popisu moje kućne lektire tamo negdje u osmom razredu. Mislim da vam je i više nego jasno da moje moždane vijuge nisu mogle doseći tu razinu odraslog uma, ali su itekako shvaćale što znači biti drugačiji od drugih, a prepoznavala sam se u knjigama takvog sadržaja.

Naravno da osoba koja dosta vremena provodi čitajući knjige i sama ima želju da se njezine misli razgolite, izlože publici, jer svaki umjetnik, bio on pravi ili samoprozvani, dok stvara glazbu, film ili knjigu, ima želju za interakcijom, želju za potvrdom od publike. Naposljetku, dosadno je biti sam sa svojim mislima, uvijek je zanimljivije u dvoje. I ja sam tako postupila, ali moji me književni učitelji i učiteljice još uvijek nisu do kraja naučili jer moje drame i romani i dalje su nedovršeni, skrivaju se u nekom od foldera. Oni imaju svoju tajnu šifru, a moj književni trbuh još uvijek raste, termin je nepoznat...



Napokon je vrijeme provedeno na kauču, na plaži, na krevetu (s nogama na zidu), poput pećnice ispeklo jednu književnu tortu, čiji su glavni sastojci bili književnici kojima sam podarila svoje noći. Želja za pisanjem uvijek se lijeno vukla, javila se za vrijeme rata, ne kao rezultat neke traume, nego dosade, a i bilježnica je bila prazna, pa si rekoh: idem ju nečim popuniti. Hobija u ratnom podrumu nije manjkalo, ali uvijek je falilo ono „nešto“. To „nešto“ pojavilo se u probnom izdanju i to u obliku glupih djetinjih pjesmuljaka, za koje mi je bilo bitno samo da imaju rime, sadržaj me nije osobito zanimao. Više sam težila da, baš poput pjesama hrvatskih estradnjaka, moje pjesme budu pamtljive.

Danas su moje pjesme nestale zajedno s mojim entuzijazmom za pisanjem njih, izgubile su se u uspomenama, dječjim fotografijama, igračkama... a snovi su zajedno s mojom bilježnicom nestali onog dana kada ju je baka upotrijebila umjesto lopatice. Baka je toga dana svijet poštedjela još jedne nepredvidive rime.

Moja mala knjižnica



Ljubav prema pisanju i knjigama jako je brzo metastazirala kod mene. Da, ljubav prema knjigama, nikada prema određenoj knjizi, a općenito nisam padala na ono trik pitanje, tipa „koja ti je omiljena knjiga“ ili „zašto baš ta“. Znala sam koja mi je omiljena boja, film, pjevač, pjevačica, prijateljica, ali ljubav prema određenoj knjizi brzo je dolazila i odlazila iz moga života, ostavljala tragove koji su se kasnije nadovezivali na druge (tragove) i pritom ostavljali utjecaj na mene, produžujući želju za čitanjem bespovratno.

Pritisak obaveze čitanja i pisanja, koji sam godinama vukla za sobom kao težinu, odjednom je nestao, a onda je svaki izbor knjiga, koji je za nijansu bio zreliji od ostalih, predstavljao jednu prekretnicu u mojoj glavi, idealnu priliku da napokon mogu definirati svoj ukus za knjige. Što sam više čitala, tako se moja razina ljubavi prema knjizi povećavala. Kao rezultat pojavila se želja da naiđem na nešto veće, drugačije, pametnije, ali na to sam rijetko nailazila. Sličnost onomu što sam čitala bila je rijetkost, zaštićena od mene kao lički medvjed, zato sam posezala za onim što je reklamno bilo nametnuto i prihvatljivo, a da pritom nisam nailazila na ono slatko zadovoljstvo koje sam osjećala dok sam čitala ono nepoznato, ono moje.

Krimići, znanstvena fantastika, chick lit i slične knjige nisu odgovarale mom pojmu o tome što tražim od knjige. Tada sam, kao i sada, više težila temama neopterećenima robotima iz nadolazećeg 24-og stoljeća, kilogramima kojih se glavna protagonistica pokušava riješiti i hobitima koji pokušavaju naći prsten. A kada smo već kod hobita, svaka čast Peter Jacksonu na uloženom višegodišnjem trudu iz kojeg je nastalo brdo manje ili više histeričnih gledatelja, ali moj interes se tijekom gledanja toga filma nije mogao zadržati čak ni na uvodnoj špici.

Mene je više zanimala jedna neobavezna literatura, gdje razgovori teku glatko, jednostavno i spontano. U takvim knjigama situacije klize bez specijalne akcije, naglasak nije na pustolovini i fabuli. Glavnina napetosti ostvaruje se kroz dijaloge, a u nedostatku interakcije, refleksija se pojavljuje u glavama glavnih likova. Obitelj i ljubav, moje omiljene tematike, faktor su zbog kojeg mi se pojačava apetit za određenom knjigom. No onaj najbitniji faktor je takozvana „vudialenovska“ spontanost, po nekima ništavilo, težnja da se u knjizi događa nešto, a zapravo ništa. To su one situacije koje vuku svakodnevice, koje redovito možete osjetiti na svojoj koži, a samo poneki to znaju tako savršeno prenijeti na papir.



Sjećate li se kako počinje film „Amelie“? Dakle, na početku filma, autor nas upoznaje s glavnim protagonistima (jer tako to inače biva u filmovima;)), a zatim napravi savršenu stvar: sa željom da detaljno upoznamo likove, učini upravo to: navodi nas na detalje o njima. Na koji je način smatrao da najviše možemo upoznati glavni lik? Da, postavljajući mu pitanja što voli, a što ne. Npr., Ameliena majka, učiteljica iz Gueugnona, ona ne voli: naborane prste dok se kupa, kada joj ruke dodiruju neznanci... Amandine voli: kostime klizača na TV-u, prazniti svoju torbicu, raščistiti je i zatim ponovno sve vraćati. Saaaaavršeno!

Autor je u ovome filmu zaronio u ljudsku psihu, otkrivajući tajni sastojak njihovih ritualnih, po nekima nebitnih radnji. Cijelu osobu dočarao nam je uz pomoć sitnih detaljčića.

Kada je knjiga u pitanju, ona me ne mora zrcaliti, identično oslikati moju priču na papiru. Ono što je meni najrelevantnije su one besmislene situacije. Znate one koje nitko ne primjećuje, a onda pisac to jednog dana pretoči u riječ. Nakon što pročitate određeno djelo, pitate se kako niste i vi prizor, koji vam je doslovno pred nosom, primijetili i definirali ga kao svakodnevicu. Tu je bio ispred vas, šepurio se poput bijelog duha, čekao da ga jedan pisac ukrade, imenuje.

Za to vrijeme, ja i dalje gledam u prašnjave police Gradske knjižnice ne bih li srela nju ili njega: sljedećeg pisca koji će me zadržati u krevetu, za stolom, na plaži, na dekici, hipnotiziranu i sretnu jer sam našla nekoga tko me razumije i tko mi je, napokon, i uljepšao dan. Katkada ga/ju dočekam, volimo se, zatim on/ona ode i ja još uvijek čekam...

Do nove knjige, do nove luke...

četvrtak, 05.01.2012.

Poslušni pačići

Većina nas, nažalost, nije u životu imala sreću biti „podarenima“ amnezijom koja bi nam u trenu iz psihe izbrisala događaje koji su nam je doslovno silovali. O čemu pričam? Sjećate li se kako smo početkom i tamo negdje polovinom devedesetih od strane nacionalne dalekovidnice imali „čast“ biti prekinuti u gledanju filma, jer što ima biti bitnije od po život bitne informacije: Tuđmanovo sudjelovanje na domjenku, povodom Domovinske ili neke druge zahvalnosti. Vjerojatno je Tuđman mislio da smo u tom trenutku svi bili prikovani za televiziju (ruku na srce, nažalost, većina i jest) smijuljeći se njegovim „urnebesnim“ forama nabijenima nacionalističkom pozadinom, te svime samo ne duhovitošću i šarmantnošću.

I kao da nam nije bilo dovoljno teško što smo prekinuti u omiljenom filmu, ne, primorani smo gledati višesatni prizor gdje Tuđman priča besmislice i povremeno pijucka skupocjeni šampanjac, koji je, vjerujem, koštao kao prosječna hrvatska plaća. Nalijevao se potocima alkohola na tuđi račun, ne bi li njegova „šarmantnost“ došla još više do izražaja. I sve mi je to tada, a vjerujem da bi i danas, djelovalo degutantno, dosadno, iritantno, izvještačeno, nenormalno...

I ne samo da mi je lik i prizor Franje Tuđmana bio poprilično iritantan, već su mi zajedno u paketu bili odbojni oni njegovi pačići koji su tada, kada god bi Franjo izvalio nešto smiješno (?), nešto kao dubokoumno, nabrijavajući narod da mrzi sve ono što nije hrvatsko, imali glavu u oblacima. A dok su stajali pored njega imali su karakterističan izraz lica zaljubljenog, zatreskanog, zacopanog muškarca. Još samo da su tragovi skupocjenog šampanjca ostali na Franjinim ustima i da su ga pačići, baš poput malog djeteta, imali priliku obrisati - pa gdje bi bio kraj njihovoj sreći.



Za razliku od filma, gdje je napetost postepeno rasla i doživjela svoj vrhunac pred kraj, napetost prilikom spomenutog domjenka od samog je starta bila na vrhuncu. No, to nije dolazilo do izražaja kod Tuđmana, ne, to nikako, to se dalo osjetiti kod njegovih pačića koji su pozorno pratili očima svaki njegov pokret, doživljavali svaku njegovu riječ i u skladu s njom mijenjali svoje raspoloženje. Kada bi Franjo rekao nešto smiješno (itekako svjestan kamere), nešto što i nije bilo duhovito, svi su se urnebesno smijali. Sve u svemu, da je bilo prikladno valjali bi se poput pasa po podu, ali samo nakon što bi ga Franjo obrisao njima. Kada je bio ozbiljan, i ostali su bili ozbiljni. I da je u jednom trenutku odlučio usred te ozbilne ceremonije spontano zaplesati vlakić i (za)ostali bi to smjesta napravili. Da je uzeo komad makovnjače i namjerno ostatke maka stavio među zube, te se počeo histerično smijati gledajući prema kameri, vjerujem da bi se tom činu pridružili i ovi ostali beskičmenjaci.



S Titom, prijašnjom verzijom Tuđmana, situacija nije bila bitno drugačija. Zapravo, kada malo bolje razmislim, bila je identična. Isti koncept ponašanja, isto naglašeno usiljeno smijuljenje, bezvezno ponašanje njegovih robova i njega samog, i blink blink ordeni koji su krasili njegovu odoru. Kada gledam stare filmove koji mi služe kao savršen podsjetnik na to kako su ga ljudi doživljavali, uistinu mi bude smiješno da se ikada, ne tako previše davno, jedan običan čovjek od krvi i mesa mogao preuveličavati na takav način.

Danas, nekoliko desetljeća kasnije, počeli smo na predsjedničku stolicu dovoditi ljude koji pripadaju prihvatljivijem obrascu ponašanja. Ne bježim od činjenice da su i Tuđmanovi nasljednici za bansku stolicu koristili neprihvatljiva sredstva, ali dovoljno je za početak da njihova odijela ne odišu kičem i cirkusom i da prezentiraju normalnije ponašanje, koje ne zahtijeva da umjesto kraljevskog tepiha pod njihovim nogama leže brižni podanici.

Naglašavam da mi ovdje nije namjera hvaliti Mesića ni Josipoivića, jer nikada nisam, niti ću doći u napast izreći riječi hvale za bilo koga tko se kupa u političkim vodama, jer tko je zdrave pameti i čiste savjesti u političke se vode neće upuštati ni u ludilu. Ovaj tekst nisam započela s ciljem da nekoga hvalim ili kudim. Htjela bih se zaustaviti na Titu i Tuđmanu, dva fenomena iza kojih se možda krije nekakva rana trauma. Jer teško da bi ova dva čovjeka, koji su u svemu tražili kraljevski tretman, pa vjerojatno i na wc-u, bili odgojeni od neke normalne ruke.

I svi mi osjećamo neku nelagodu, grč pred osobama koje su spletom okolnosti superiornije. Ali opet, nije dobro da naš grč prerasta u strah, kao ni u vatromet ulizivanja, jer primjenjujući takvo poglupljujuće ponašanje uistinu i postajemo pačići. Jedno je kada ste prema nadređenom ljubazni, a drugo je kada se histerično u svakom trenutku smijete njegovim forama.


Tipičan primjer agresora i neagresora

Svi smo mi bili žrtve, djeca državnog odgoja, a produkt svega toga krajne je vidljiv: pesimizam i alergija na sve što se kreće u političkom svemiru. A što je s onim koji je sve to ispekao, koji nas je u sve to „uvalio“? Odakle dolazi vrelo te agresije, iskompleksiranosti – je li rezultat lošeg odgoja? Postoji li mogućnost da je dotični ipak nastao u jednom toplom obiteljskom domu, gdje su mu majka i otac, baš kao u obiteljskoj američkoj filmskoj drami, govorili da nije drugačiji od ostale djece, te da je pametan lijep, marljiv... i sve ono što ide u paketu „dignimo djetetu samopouzdanje“?

Uvjeti odgoja agresora i neagresora ne moraju krenuti u dva različita smjera . Proizvod tiranije koju doživljava od barem jednog roditelja najčešće je plašljivo, ali ponekad i, na drugom kraju spektra, diktatorsko dijete. Ova druga vrsta samo je zrcalo nanizanih postupaka koje je dijete godinama upijalo od svoga oca/majke, ništa novo.

Tipičan primjer agresora koji je nakon teškog odgoja stvorio nježnu i krhku osobu, koja nam je podarila brdo zanimljive i svjetski poznate literature, svakako je otac Franz Kafke. A sam je Franz, na osamdeset stranica, napisao ocu pismo koje je nazvao, gle čuda, Pismo ocu. Sve mu je to poslužilo kao savršena replika na odgoj ili neodgoj koji mu je otac godinama priskrbljivao, i u svakom slučaju kao savršena terapija, pokušaj opraštanja od stila življenja koji je živio upravo zahvaljujući njemu, ocu.

Priču Franza Kafke vjerujem da svi znaju. A oni koji i i ne znaju vjerojatno imaju na umu da je glavni uvjet pjesnikova stvaralaštva, iz koje proizlazi krhkost, nesigurnost i plahost - svjesno ili nesvjesno, psihičko ili fizičko iživljavanje roditelja na djetetu. U svakom slučaju ukoliko se netko i razvije pod takvim okolnostima, neizostavno je da svoje duge noći posvećuje papiru, kako bi iscijedio tragove svoje boli.

Na osamdesetak stranica Franz Kafka piše pismo ocu koji je i prouzrokovao njegovu nesigurnost, i to neprestanim zamjeranjem, podcjenjivanjem i pasivnom agresijom. Franz mu nadalje u pismu, nabijenom ljutnjom i tugom, spominje očevu reakciju kada god bi on (Franz) učinio nešto hvale vrijedno. Otac bi u svome stilu uzvratio omalovažavanjem. Uz redovit bi ga cinizam podsjećao pod kakvim je on sam uvjetima morao odrasti i sve je to poslužilo kao savršen predmet uz kojeg bi otac nabijao Franzu grižnju savjesti. Rečenice poput: „Ja sam rano odrastao“, „U moje vrijeme ja sam radio to i to“, otac bi koristio iz jednog razloga: spuštanje Franza iz jednog očaja u drugi. Ispitivao bi granice njegove nesigurnosti i nezadovoljstva.

A morao je netko i njegovog oca odgojiti, zar ne? Jednog Tuđmana, Tita, jednog agresivca nad agresivcima koji se prema dobroti i pristojnosti ne odnosi sa nekom blagonaklonošću, već poduzima sve mjere ne bi li tu dobrotu istraumatizirao, istisnuo, zagospodario nad njom....

Privilegija „zlikovca“ više je nego očita, najčešće svoje mjesto pronalazi pod zvijezdom viših položaja, gdje ima priliku gaziti, ponižavati i pokazivati svoju diktatorsku ćud, koju su savršeno fotokopirali od svojih roditelja, svojih odgajatelja, za bolje nisu znali. A tko ih dovodi na to mjesto, tko ih uzdiže u zvijezde, tko im se divi, lašti im cipele, diže im samopouzdanje? I gdje je tu kraj ovom kaosu, gdje je tu kraj našoj ljutnji, s druge strane, ako se svi žalimo da su budale na vlasti i da ne želimo više da nas se tlači, tko ih, pobogu, onda dovodi na vladajuće stolice? I svi će se složiti, slijegnuti ramenima i zajednički odgovoriti: ja ne, ja nikako ne, ali unatoč tome, oni su još uvijek tamo, zbog čega dolazimo do jednog zaključka: gazi i bit će ti dano. Bravo mi!

<	veljača, 2012
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29

lovetoread27@gmail.com



Online Users



MOJE ČRČKARIJE:
Poslušni pačići
Top 5 najljepših božićnih pjesama
U laži raste nos
Žali me glasno
Spomeni se da me poštuješ
Nema odmora dok traje obnova
Majmunska posla
Želim...
Gdje su?
A good woman is proud
Moderne uličarke
I'am learning to fly
Ljubav na holivudski način
Kada bi odrasli slušali djecu
Šetnja Osijekom
Family portrait
Sreća nije potpuna ukoliko...
Obećaješ da ćemo se družiti kao babe
Kako je realnost pokušala ukrasti snove
Internetizirajmo malo i ovo
Žena koja idealizira drugu ženu
Jesmo li svi zamjenjivi?
Kada srce kaže: "Vikend", jetra kaže: "A u peep"
Pokaži koliko me cijeniš
Hotel Zagorje
More, more...
Somewhere Over The Rainbow
Roditelji, što se dogodilo?
Debussy, Clair de lune
Ljudski crvići
Flowers In The Windows
Dolazi cirkus
Here comes the story of the Hurricane
Babaroga zvana Pink Floyd
Sedam muškaraca koje svaka žena treba izbjegavati
Little miss Lolita
Luda jela nalaze se svuda
Nema naslova
Žeđate li i vi za vašom divljinom
Glazba je moja religija
Filmofilka

Književnost je najugodniji način da se zanemari život.

Fernando Pessoa













Love to read:

Kinky Kolumnistica



Belle epoque

Candy's room

Đuls blog

Elektronegativka

Fotografske priče

Luki

Mačka u martama

Metamorfoza

Nisa

Nisam ja odavde

Omladinka

Sol na (h)ranu

Tičerica

Zapisi ljutih baba