LoveToRead http://lovetoread.blog.hr

četvrtak, 05.01.2012.

Poslušni pačići

Većina nas, nažalost, nije u životu imala sreću biti „podarenima“ amnezijom koja bi nam u trenu iz psihe izbrisala događaje koji su nam je doslovno silovali. O čemu pričam? Sjećate li se kako smo početkom i tamo negdje polovinom devedesetih od strane nacionalne dalekovidnice imali „čast“ biti prekinuti u gledanju filma, jer što ima biti bitnije od po život bitne informacije: Tuđmanovo sudjelovanje na domjenku, povodom Domovinske ili neke druge zahvalnosti. Vjerojatno je Tuđman mislio da smo u tom trenutku svi bili prikovani za televiziju (ruku na srce, nažalost, većina i jest) smijuljeći se njegovim „urnebesnim“ forama nabijenima nacionalističkom pozadinom, te svime samo ne duhovitošću i šarmantnošću.

I kao da nam nije bilo dovoljno teško što smo prekinuti u omiljenom filmu, ne, primorani smo gledati višesatni prizor gdje Tuđman priča besmislice i povremeno pijucka skupocjeni šampanjac, koji je, vjerujem, koštao kao prosječna hrvatska plaća. Nalijevao se potocima alkohola na tuđi račun, ne bi li njegova „šarmantnost“ došla još više do izražaja. I sve mi je to tada, a vjerujem da bi i danas, djelovalo degutantno, dosadno, iritantno, izvještačeno, nenormalno...

I ne samo da mi je lik i prizor Franje Tuđmana bio poprilično iritantan, već su mi zajedno u paketu bili odbojni oni njegovi pačići koji su tada, kada god bi Franjo izvalio nešto smiješno (?), nešto kao dubokoumno, nabrijavajući narod da mrzi sve ono što nije hrvatsko, imali glavu u oblacima. A dok su stajali pored njega imali su karakterističan izraz lica zaljubljenog, zatreskanog, zacopanog muškarca. Još samo da su tragovi skupocjenog šampanjca ostali na Franjinim ustima i da su ga pačići, baš poput malog djeteta, imali priliku obrisati - pa gdje bi bio kraj njihovoj sreći.



Za razliku od filma, gdje je napetost postepeno rasla i doživjela svoj vrhunac pred kraj, napetost prilikom spomenutog domjenka od samog je starta bila na vrhuncu. No, to nije dolazilo do izražaja kod Tuđmana, ne, to nikako, to se dalo osjetiti kod njegovih pačića koji su pozorno pratili očima svaki njegov pokret, doživljavali svaku njegovu riječ i u skladu s njom mijenjali svoje raspoloženje. Kada bi Franjo rekao nešto smiješno (itekako svjestan kamere), nešto što i nije bilo duhovito, svi su se urnebesno smijali. Sve u svemu, da je bilo prikladno valjali bi se poput pasa po podu, ali samo nakon što bi ga Franjo obrisao njima. Kada je bio ozbiljan, i ostali su bili ozbiljni. I da je u jednom trenutku odlučio usred te ozbilne ceremonije spontano zaplesati vlakić i (za)ostali bi to smjesta napravili. Da je uzeo komad makovnjače i namjerno ostatke maka stavio među zube, te se počeo histerično smijati gledajući prema kameri, vjerujem da bi se tom činu pridružili i ovi ostali beskičmenjaci.



S Titom, prijašnjom verzijom Tuđmana, situacija nije bila bitno drugačija. Zapravo, kada malo bolje razmislim, bila je identična. Isti koncept ponašanja, isto naglašeno usiljeno smijuljenje, bezvezno ponašanje njegovih robova i njega samog, i blink blink ordeni koji su krasili njegovu odoru. Kada gledam stare filmove koji mi služe kao savršen podsjetnik na to kako su ga ljudi doživljavali, uistinu mi bude smiješno da se ikada, ne tako previše davno, jedan običan čovjek od krvi i mesa mogao preuveličavati na takav način.

Danas, nekoliko desetljeća kasnije, počeli smo na predsjedničku stolicu dovoditi ljude koji pripadaju prihvatljivijem obrascu ponašanja. Ne bježim od činjenice da su i Tuđmanovi nasljednici za bansku stolicu koristili neprihvatljiva sredstva, ali dovoljno je za početak da njihova odijela ne odišu kičem i cirkusom i da prezentiraju normalnije ponašanje, koje ne zahtijeva da umjesto kraljevskog tepiha pod njihovim nogama leže brižni podanici.

Naglašavam da mi ovdje nije namjera hvaliti Mesića ni Josipoivića, jer nikada nisam, niti ću doći u napast izreći riječi hvale za bilo koga tko se kupa u političkim vodama, jer tko je zdrave pameti i čiste savjesti u političke se vode neće upuštati ni u ludilu. Ovaj tekst nisam započela s ciljem da nekoga hvalim ili kudim. Htjela bih se zaustaviti na Titu i Tuđmanu, dva fenomena iza kojih se možda krije nekakva rana trauma. Jer teško da bi ova dva čovjeka, koji su u svemu tražili kraljevski tretman, pa vjerojatno i na wc-u, bili odgojeni od neke normalne ruke.

I svi mi osjećamo neku nelagodu, grč pred osobama koje su spletom okolnosti superiornije. Ali opet, nije dobro da naš grč prerasta u strah, kao ni u vatromet ulizivanja, jer primjenjujući takvo poglupljujuće ponašanje uistinu i postajemo pačići. Jedno je kada ste prema nadređenom ljubazni, a drugo je kada se histerično u svakom trenutku smijete njegovim forama.


Tipičan primjer agresora i neagresora

Svi smo mi bili žrtve, djeca državnog odgoja, a produkt svega toga krajne je vidljiv: pesimizam i alergija na sve što se kreće u političkom svemiru. A što je s onim koji je sve to ispekao, koji nas je u sve to „uvalio“? Odakle dolazi vrelo te agresije, iskompleksiranosti – je li rezultat lošeg odgoja? Postoji li mogućnost da je dotični ipak nastao u jednom toplom obiteljskom domu, gdje su mu majka i otac, baš kao u obiteljskoj američkoj filmskoj drami, govorili da nije drugačiji od ostale djece, te da je pametan lijep, marljiv... i sve ono što ide u paketu „dignimo djetetu samopouzdanje“?

Uvjeti odgoja agresora i neagresora ne moraju krenuti u dva različita smjera . Proizvod tiranije koju doživljava od barem jednog roditelja najčešće je plašljivo, ali ponekad i, na drugom kraju spektra, diktatorsko dijete. Ova druga vrsta samo je zrcalo nanizanih postupaka koje je dijete godinama upijalo od svoga oca/majke, ništa novo.

Tipičan primjer agresora koji je nakon teškog odgoja stvorio nježnu i krhku osobu, koja nam je podarila brdo zanimljive i svjetski poznate literature, svakako je otac Franz Kafke. A sam je Franz, na osamdeset stranica, napisao ocu pismo koje je nazvao, gle čuda, Pismo ocu. Sve mu je to poslužilo kao savršena replika na odgoj ili neodgoj koji mu je otac godinama priskrbljivao, i u svakom slučaju kao savršena terapija, pokušaj opraštanja od stila življenja koji je živio upravo zahvaljujući njemu, ocu.

Priču Franza Kafke vjerujem da svi znaju. A oni koji i i ne znaju vjerojatno imaju na umu da je glavni uvjet pjesnikova stvaralaštva, iz koje proizlazi krhkost, nesigurnost i plahost - svjesno ili nesvjesno, psihičko ili fizičko iživljavanje roditelja na djetetu. U svakom slučaju ukoliko se netko i razvije pod takvim okolnostima, neizostavno je da svoje duge noći posvećuje papiru, kako bi iscijedio tragove svoje boli.

Na osamdesetak stranica Franz Kafka piše pismo ocu koji je i prouzrokovao njegovu nesigurnost, i to neprestanim zamjeranjem, podcjenjivanjem i pasivnom agresijom. Franz mu nadalje u pismu, nabijenom ljutnjom i tugom, spominje očevu reakciju kada god bi on (Franz) učinio nešto hvale vrijedno. Otac bi u svome stilu uzvratio omalovažavanjem. Uz redovit bi ga cinizam podsjećao pod kakvim je on sam uvjetima morao odrasti i sve je to poslužilo kao savršen predmet uz kojeg bi otac nabijao Franzu grižnju savjesti. Rečenice poput: „Ja sam rano odrastao“, „U moje vrijeme ja sam radio to i to“, otac bi koristio iz jednog razloga: spuštanje Franza iz jednog očaja u drugi. Ispitivao bi granice njegove nesigurnosti i nezadovoljstva.

A morao je netko i njegovog oca odgojiti, zar ne? Jednog Tuđmana, Tita, jednog agresivca nad agresivcima koji se prema dobroti i pristojnosti ne odnosi sa nekom blagonaklonošću, već poduzima sve mjere ne bi li tu dobrotu istraumatizirao, istisnuo, zagospodario nad njom....

Privilegija „zlikovca“ više je nego očita, najčešće svoje mjesto pronalazi pod zvijezdom viših položaja, gdje ima priliku gaziti, ponižavati i pokazivati svoju diktatorsku ćud, koju su savršeno fotokopirali od svojih roditelja, svojih odgajatelja, za bolje nisu znali. A tko ih dovodi na to mjesto, tko ih uzdiže u zvijezde, tko im se divi, lašti im cipele, diže im samopouzdanje? I gdje je tu kraj ovom kaosu, gdje je tu kraj našoj ljutnji, s druge strane, ako se svi žalimo da su budale na vlasti i da ne želimo više da nas se tlači, tko ih, pobogu, onda dovodi na vladajuće stolice? I svi će se složiti, slijegnuti ramenima i zajednički odgovoriti: ja ne, ja nikako ne, ali unatoč tome, oni su još uvijek tamo, zbog čega dolazimo do jednog zaključka: gazi i bit će ti dano. Bravo mi!

petak, 23.12.2011.

Top 5 najljepših božićnih pjesama...

1. Chris Rea, Driving Home for Christmas:



2. Bobby Helms, Jingle Bell Rock:



3. Marilyn Monroe, Santa Baby:
(zanemariti videouradak:):):



4. Dean Martin, Baby, It's Cold Outside:



5. Wham, Last Christmas:



Uz ove lijepe božićne note želim vam spretan Božić:)!

<	siječanj, 2012
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

lovetoread27@gmail.com



Online Users



MOJE ČRČKARIJE:
Poslušni pačići
Top 5 najljepših božićnih pjesama
U laži raste nos
Žali me glasno
Spomeni se da me poštuješ
Nema odmora dok traje obnova
Majmunska posla
Želim...
Gdje su?
A good woman is proud
Moderne uličarke
I'am learning to fly
Ljubav na holivudski način
Kada bi odrasli slušali djecu
Šetnja Osijekom
Family portrait
Sreća nije potpuna ukoliko...
Obećaješ da ćemo se družiti kao babe
Kako je realnost pokušala ukrasti snove
Internetizirajmo malo i ovo
Žena koja idealizira drugu ženu
Jesmo li svi zamjenjivi?
Kada srce kaže: "Vikend", jetra kaže: "A u peep"
Pokaži koliko me cijeniš
Hotel Zagorje
More, more...
Somewhere Over The Rainbow
Roditelji, što se dogodilo?
Debussy, Clair de lune
Ljudski crvići
Flowers In The Windows
Dolazi cirkus
Here comes the story of the Hurricane
Babaroga zvana Pink Floyd
Sedam muškaraca koje svaka žena treba izbjegavati
Little miss Lolita
Luda jela nalaze se svuda
Nema naslova
Žeđate li i vi za vašom divljinom
Glazba je moja religija
Filmofilka

Književnost je najugodniji način da se zanemari život.

Fernando Pessoa













Love to read:

Kinky Kolumnistica



Belle epoque

Candy's room

Đuls blog

Elektronegativka

Fotografske priče

Luki

Mačka u martama

Metamorfoza

Nisa

Nisam ja odavde

Omladinka

Sol na (h)ranu

Tičerica

Zapisi ljutih baba